Prije otprilike godinu dana, dok su trajale pripreme za pokretanje televizijske verzije Bosonoga magazina, na jednoj od proba pogađali smo ko će biti dobitnici Oskara za najbolji film iz i izvan engleskog govornog područja.
Bili smo tada uvjereni da će „Parazit“ („Parasite“) ščepati ovaj drugi kipić i tiho šaputali nade da možda jedno inostrano djelo može i do prvog, provlačeći se kroz šumu holivudskih kandidata u iznenađujuće kvalitetnoj 2019. godini.
Danas, nakon vjerovatno (za savremeni film) najteže i tužno siromašne 2020, postavlja se pitanje da li je Američka filmska akademija spremna za novi šok – da pobijedi jedno indie ostvarenje?
Za iznenađenje ponovo gledamo ka istoku. Nakon Korejca Bong Đun-hoa (Bong Joon-ho), možda je došao red na jednu Kineskinju – Kloe Žao (Chloé Zhao), autorku drame „Nomadland“.
Iako su u posljednjih desetak godina mnogi oskarovski kandidati na sebe stavljali prišivač „indie filma“ jer je to postao poželjan promo trend, „Nomadland“ je zaista nepripitomljeni, neušminkani, istinski indie. I tu ne mislimo samo na skroman produkcijski budžet, koje je stao između četiri i šest miliona dolara, već na doslovno svaki element ovog rada.
Kao prvo, tu je nesvakidašnja, intrigantna tema. Nakon dva filma o potomcima američkih domorodaca i njihovim životima u današnjim rezervatima, Žao se okrenula savremenim nomadima Sjeverne Amerike – ljudima koji ostavljaju za sobom svoje domove, gradove, poslove i odlučuju da žive na točkovima.
Svoje dotadašnje živote oni pakuju u kombije, prikolice i kampere i sele se od jednog sezonskog poslića do drugog, krpeći kraj sa krajem, gumu za gumom i ranu po ranu. Biografije likova koje srećemo na širokim američkim drumovima, objašnjeni ili tek naslućeni motivi njihovog bijega u rikverc „američkog sna“, prtljag koji sa sobom nose u gepecima, očima i riječima – sve to rediteljka prikazuje sa mnogo duše i poetike, ali bez imalo patetike ili romantizacije (okej, možda malo romantizacije).
Tu dolazi i drugi veliki adut koji „Nomadland“ ima, a to je njegova obuzimajuća atmosfera. Bilo da su se korozivne kuće na četiri klimava točka dovukle na okupljanje u prašnjava beznađa pustinjske Arizone ili su se probile kroz snježne smetove kako bi njihovi vozači stigli do Amazonovih skladišta – a nosanje kutija za najbogatijeg čovjeka na svijetu je ovdje najpoželjniji posao, san rikverc snova – ta prašina guši, taj led mrzne kosti, ta samoća nagriza i tebe koji je gledaš na ekranu. I bez nekog posebnog doprinosa muzičke podloge, koja je za ovakvo djelo stvarno mogla biti bolja, „Nomadland“ gledaoce zaista vozi na putovanje zajedno sa njegovim protagonistima. Pa gdje stignete zajedno, stignete.
I tu dolazimo do vjerovatno ključnog faktora, a to su upravo osobe koje se ovdje pojavljuju. „Osobe“, u množini, iako je Frensis Mekdormand (Frances McDormand) često sve što ćete vidjeti u kadru. Jednim dijelom zato što je Žao rado kadrira samu, s nepreglednim prostranstvima ispred ili iza nje, akcentujući njenu usamljenost i samodovoljnost, sve dileme koje je kopkaju i principe koji je voze naprijed. Drugim dijelom zato što je to Frensis Mekdormand, žena koja je u stanju svaku scenu i svakoga ko se u njoj pojavi sažvakati, pljucnuti i ugaziti bez ikakve namjere, jer je ona prosto glumačka sila prirode koja jednako hipnotiše i kad pokreće porodičnu svađu o životnim stilovima i kada spava sklupčana na zadnjem sjedištu.
Ipak, „osobe“, u množini, jer kada uspijete odvojiti oči od Frensis shvatite koliko su sjajni i ljudi koje nailaze pored nje. Glumac Dejvid Stratern (David Strathairn) zaslužuje svaku pohvalu, ali kapa dolje ide za Boba, Svenki (Charlene Swankie) i Lindu, nomade iz stvarnog života.
Nije novost da indie filmovi rado u sebe integrišu zajednicu kojom se bave kako bi dobili na dodatnoj autentičnosti, ali rijetko kada je to tako uspjelo kao ovdje. Frensis, Dejvid, Bob, Svenki i Linda tako dobro funkcionišu zajedno da usput izgubite pojam o tome ko je tu glumac, a ko nomad, jer djeluje da su svi već predugo i jedno i drugo.
U toj trci za Oskara „Nomadland“ pred sobom ima samo dvije prepreke. Jedna jeste ta što je zaista u pitanju dobar indie film, a stvarni indie filmovi – oni kojima to nije promotivni headline – ipak teško budu zapaženi pod reflektorima Dolby teatra. Drugi je taj što mu, realno, nedostaje neka crta kakve-takve specifičnosti, ako već ne doslovno inovacije, koju imaju neki drugi nezvanični kandidati poput „Sound of Metal“.
Ipak, „Nomadland“ ima i još dva vrijedna, a komplementarna aduta – da je u pitanju savršeno zaokruženo i kompaktno djelo, objavljeno u godini koja je naprasno ostala bez većine najambicioznijih naslova. I možda stvarno, nakon dominacije Meksika u drugoj polovini 2010-ih, oskarovski prelaz u 2020-e obilježi dominacija Dalekog istoka. Bio bi to pravi „američki san“ jednog indie filma.
Naslovna fotografija: Searchlight Pictures
