U ljeto 2019. godine, već nakon nekoliko odgledanih epizoda, pisali smo o tome zašto će serija „Euforija“ („Euphoria“) postati obilježje jedne generacije. Sve što smo tada predviđali, šta smo očekivali, čemu smo se nadali – obistinilo se.
Ru i Džuls postale su heroine nekih novih klinki, Sem Levinson (Sam Levinson) iz maštovitog klinca izrastao u režisersku zvijezdu, a izraelski coming-of-age format dobio američku adaptaciju koja je umrljano ogledalo današnjih tinejdžera i prozor u njihov svijet za uljuljkane, zbunjene, zaslijepljene roditelje.
Očekivanja od druge sezone, stoga, bila su ogromna. Međutim, došla je pandemija, sve je stalo, pa i bicikli na anonimnim, pustim, stilizovano osvijetljenim uličicama naizgled srećnog predgrađa. I taman kada smo se pomirili sa još jednim odgađanjem u nizu – eto „Euforije“ nazad, u vidu dva naprasno smišljena, snimljena i smontirana specijala!
Prvi od njih, nazvan „Trouble Don't Last Always“, emitovan je 6. decembra prošle, a drugi, „Fuck Anyone Who's Not a Sea Blob“, 24. januara ove godine. Iako objavljena u razmaku od mjesec i po dana, oba jednočasovna specijala odvijaju se na dan Božića, a hronološki drugi, u stvari, prethodi prvom.
Nastali u lockdown uslovima, specijali su produkcijski minimalistički, sa izuzetno malim glumačkim ansamblom i suštinski nepostojećim radnjama. Njihov fokus su dvije glavne junakinje – u prvom dijelu Ru, u drugom Džuls – i njihova unutrašnja previranja nakon emotivnog razlaza na kraju sezone. Specijali se tako zasnivaju isključivo na Levinsonovom umijeću pisanja dijaloga i monologa, kreativnoj upotrebi montaže i muzike te glumačkim vještinama Zendeje (Zendaya) i Hanter Šefer (Hunter Schafer). Pragmatičan, hrabar i, ispostaviće se, pametan pristup.
Ovakvi, nametnuti okviri dali su specijalima prvenstvenu ulogu mosta između prve i druge sezone. To znači da su namijenjeni isključivo dosadašnjim gledaocima, jer će nekome ko se do sada nije susreo sa „Euforijom“ biti dosadnjikavi, donekle konfuzni i neminovno prazni. Sa druge strane, fanovima će ovi ispovjesno-retrospektivni koncepti pružiti neke nove poglede na ranija dešavanja i značajno produbiti dva ključna lika, njihove odluke, strahove, nadanja…
Tokom osam redovnih epizoda, „Euforija“ je doticala mnoge krupne i sitnije, manje ili više savremene i kontroverzne teme, ali je to činila na savršeno balansiran način, kao funkcionalni dio svojih likova i njihovih odnosa kojim se serija bavi onoliko koliko je potrebno za njen dalji razvoj. U dvije specijalne je pristup dijametralno suprotan, jer sada Ru pokreće kafanske debate o zavisnosti, psihološkom zdravlju i rasnoj politici, dok Džuls vodi introspektivne monologe o transseksualnosti, odnosu sa majkom i zamkama virtuelnih veza. Takvom promjenom serija se dijelom odriče jednog od svojih važnijih kvaliteta i gazi duboko u pretencioznost, iako se Levinson trudi prebaciti s jedne na drugu temu kada osjeti da ide previsoko, u akademsku filozofiju, ili preplitko, na nivo online komentara.
I Zendeja i Šefer ponovo oduševljavaju glumačkim darom, jer su u pitanju izuzetno zahtjevni formati i za glumce daleko iskusnije od njih. Upravo zato Hanter Šefer zaslužuje posebne pohvale, kao (i dalje) debitantkinja koja je odjednom dobila mnogo više prostora nego do sada i tu priliku perfektno iskoristila. Zendeja je takođe fenomenalna, da se razumijemo, ali od nje se već ni ne očekuje ništa manje, dok je preko puta sebe imala i jednu gromadu u vidu Kolmana Dominga (Colman Domingo) kao sagovornika Alija. Šefer je, sa druge strane, ostavljena potpuno sama i sa lakoćom dokazala da joj ni ne treba bilo ko.
Kako bi izbalansirao ovu situaciju i postigao ravnomjernu dinamiku, Levinson je u Džulsinom specijalu češće posezao za kreativnom montažom novih i starih snimaka, kao i atraktivnim kadrovima seksualnih, morskih i drugih maštarija.
Kod Ru i Alija, opet, uzdao se u talenat, magnetizam i simboliku dvoje vrhunskih tamnoputih glumaca koji, na božićno veče, sjede u praznom američkom dajnersu i diskutuju o društvu koje ih je dovelo do kokaina i oksikodona dok im pod plaštom borbe za rasnu ravnopravnost pokušava prodati patike.
Rezultat su dvije suštinski, tematski i atmosferično različite epizode, zasnovane na istom konceptu, sa podudarnim emocionalnim nabojem i zajedničkim ciljem – da ne zaboravimo na Ru i Džuls, na to koliko nam nedostaje „Euforijina“ depresija u živom koloru, na sve te količine suza, sperme i šljokica.
Da li smo mogli dobiti više od dva ad hoc kreirana specijala, proizvedena u uslovima globalne pandemije? Vjerovatno. Da li nam je drago što smo ih dobili ovakve kakvi jesu – samodopadno pretenciozne, gorko-slatko ogoljene, namjenski pravljene za hladne večeri u izolaciji? Definitivno.
Riječima jednog velikog fana ove serije: „Ograničili smo se i sveli na small talk. Tako da, daj mi te pretencioznosti malo. Daj mi malo da se zamislim o čemu se tu zapravo radi.“
Naslovna fotografija: HBO
