„It's the little things that are important, Jimmy. It's the little things that get you caught“, ponavlja u previše navrata rezignirani policijski veteran Džo Dik Dikon u filmu „Male stvari“ („The Little Things“).
Očigledno nedovoljno puta da te riječi čuje kako treba i čovjek koji ih je napisao, scenarista i režiser Džon Li Henkok (John Lee Hancock).
Njegove „Male stvari“ počinju malim savršenstvom – scenom bezbrižne noćne vožnje jedne djevojke pustom američkom magistralom devedesetih dok s radija glasno svira The B-52's i u retrovizoru se polako pojavljuju dva prijeteća fara, koja brzo prerasta u panični bijeg kroz šikaru od anonimnog serijskog ubice u jezivo smirenom lovu na novu žrtvu. Instant efektna, istinski napeta i pod konac izvedena sekvenca koja odiše nostalgijom za najboljim trilerima devedesetih. Ujedno i jedina koja u potpunosti valja.
Štaviše, čak i njenu vrijednost Henkok uspijeva umanjiti, vraćajući joj se u posljednjoj trećini filma, u trenutku koji vrlo pompezno najavljuje, gradi, priprema, da bi na kraju sve splasnulo u još jednu naivnu napisanu i suštinski bespotrebnu scenu, kakvih smo se do tog momenta već nagledali. Taj susret moguće žrtve i mogućeg zločinca u policijskoj stanici u potpunosti sažima sve što „Male stvari“ jesu – kolekcija razočaranja s previše naivnosti i premalo smisla za kvalitetan psihološki triler.
Nostalgija za zlatnim periodom ovog žanra jedan je od glavnih autorovih aduta. Ne čudi, jer je scenario za „Male stvari“ nastao još 1993, ali ga je tada Stiven Spilberg (Steven Spielberg) ipak preskočio, navodno jer mu je bio „suviše mračan“. Uslijedila je duga potraga za režiserom i novom prilikom za realizaciju, da bi Henkok na kraju uzeo stvar u svoje ruke. I upropastio sve što je pripremao tri decenije.
I ta nostalgija mu rikošetira u čelo, jer i svjesno i podsvjesno privlači poređenja sa remek-djelima poput „Sedam“ („Se7en“), „Kad jaganjci utihnu“ („The Silence of the Lambs“) ili nešto mlađim „Gone Baby Gone“. Još jedan budalast potez, jer su šanse da će „Male stvari“ izaći kao pobjednik u ovim komparacijama mogle postojati samo u režiserovoj glavi.
Kao i u prošlom neuspjehu, takođe policijskom trileru „The Highwaymen“, Henkok je glavne uloge podijelio miljenicima generacije odrasle na Holivudu devedesetih. Na papiru, Denzel Vošington (Denzel Washington), Rami Malek i Džered Leto (Jared Leto) dovoljni su da iščupaju svaki film ako im se ostavi dovoljno prostora na ekranu, ali to ipak nije moguće kad je vrijeme pred kamerom protraćeno na neurotične rezove, usiljene dijaloge i banalno nerealistične radnje.
Od ovog trojca, Leto je definitivno ponudio najviše, igrajući potencijalnog ubicu i neupitnog psihopatu sa ozbiljnom dozom autentičnosti. Druga dvojica su manje-više ostali u okvirima svojih standarda, ali je to od Maleka sasvim dovoljno, dok je stari Vošington i standardan za tri klase iznad većine novih zvijezda, kao što je, recimo, njegov rođeni sin, kojem „Malcolm & Marie“ nije dovoljan da mu oprostimo uloge poput one u „Tenetu“.
Možda bi se „Malim stvarima“ i moglo zažmiriti na jedno oko, u ime dragih lica i starih vremena, da nije onakve završnice. Ne želimo da spojlujemo sve zaokrete koje Henkok čuva za kraj i načine na koje ih nabacuje pred gledaoce, ali kad ih odgledate shvatićete zašto su u ovom tekstu pomenuti „Se7en“ i „Gone Baby Gone“, i zašto je barem 15 godina prekasno da jedno ovakvo finale ne izgleda kao njihova loša kopija.
„Male stvari, Džimi“, trudio se ponavljati Denzelov Dik, ali ga režiser nije čuo. Ostao je fokusiran na veliku genijalnost svog raspleta, otaljavajući sat i po dug put do njega. I ostao fiksiran u ’93, zaboravljajući sve genijalnosti koje su u međuvremenu snimili drugi.
Naslovna fotografija: Warner Bros. Pictures
