Suzdržavajući se od neizmjerne želje da napravim makarone sa pavlakom (srpski pandam mac and cheese) gledala sam kako Zendaja muti praškasti mek end čiz svom filmskom partneru, i dok mi se glad budila u dnu želuca, pokušavala sam odgonetnuti koja je paralela instant makarona sa sirom i filmske industrije…
U ovoj drami Sema Levinsona (Sam Levinson), talentovana Zendaja (Zendaya) i nešto manje talentovani Džon Dejvid Vošington (John David Washington) u rolama Malkoma i Mari, provedu noć u luksuznoj vili, svađajući se i kroz tu svađu pričaju bitne lekcije o pripovjedanju, umjetnosti, romantičnim vezama i jednoj velikoj riječi koja se stalno provlači – autentičnosti.
Kao glavnim sukobom, postavlja se jedna vrlo zanimljiva činjenica, za koju režiser kaže da mu se stvarno desila: Dejvid Vošington igra slavnog režisera Malkoma koji na premijeri svog novog filma, zaboravi zahvaliti djevojci Mari, koja mu je bila inspiracija za njegov film.
Kako kaže protagonistkinja u jednom trenutku: “Film je najkapitalističkija umjetnička forma na planeti”, a to se u ovom intimnom, crno-bijelom, dijaloškom projektu itekako vidi. Iako ne sadrži šljašteće specijalne efekte, produkcijska vrijednost je tu – u odabiru skupih glumaca za glavne uloge, ali i u scenografiji.
U špici saznajemo da je Zendaja jedan od producenata, a generalno stičemo utisak da su svi uključeni u film i prijatelji u privatnom životu. Do te mjere, da se riječi glumaca u jednom trenutku jasno čuju kao riječi pisca, a ne kao autentični glasovi likova.
Izgleda da je potraga za autentičnim, bila mač sa dvije oštrice, s obzirom da je Malkomov monolog o kritičarki LA Times-a nastao kao odgovor na stvarnu negativnu recenziju Levinsonovog prethodnog filma “Assasination Nation”.
Dok Malkom vodi monolog o napornim kritičarima koji sve poduhvate crnog režisera pripisuju politčkim konotacijama, a njegov film o narkomanki u oporavku svedu na metaforu o javnom zdravstvu i njegovoj nepravednosti prema crnim građanima, Mari sjedi u tišini sa cigaretom u ruci i umornim izrazom lica, koje govori – sve ovo sam već čula.
A i publika je sve čula u prvih pola sata filma, jer se njihova svađa samo ponavlja, da bi u određenim trenucima monologa glumci kratko zasjali, a čim se monolog završi – shvatimo da njegova svrha nije pogurala priču naprijed, već prosto postoji – kao rediteljsko ili piščevo onanisanje.
Možda je to i bio cilj Levinsona, koji kroz lik Malkoma priča o sopstvenim shvatanjima bioskopa i sedme umjetnosti: “Zašto film ne može samo postojati, zašto mora imati poentu”, viče Malkom, ljuteći se na kritičare, koji cjepidlače i traže smisao tamo gdje ga možda nema.
Zanimljiv aspekt filma je upravo odnos prema kritici, iako ne možemo zasigurno znati kako se Levinson osjeća povodom toga, mi pretpostavljamo da kroz lik Malkoma on govori dijelić svoje istine. Mudro je bilo napraviti zaštitni sloj oko filma, prozivajući kritičare – tako da ga sad oni ne mogu ni taknuti bez da ih optuže da se samo brane.
Ipak, ovaj film nije bez mane. Na prvo gledanje, izvedba Zendaje je definitivno jača i uvjerljivija od Vošingtonove. Njegov lik je trebao biti naslikan kao nezreo i hirovit, ali čini se kao da preglumljuje, što od lika pravi karikaturu. Možda je to i bila poenta.
Zendaja ostaje u svojoj emo-narkomanskoj čauri ne donoseći ništa novo u ovom performansu. On jeste solidan, ali je nažalost samo to, a s obzirom da dva glumca nose čitav film, bilo je za očekivati da će bar jedno od njih napraviti nešto vrijedno pamćenja. To se nije desilo, pa imamo Vošingtona koji igra iskarikirani verziju umjetnika i Zendaju – mršavu mučenicu.
Zabavan za gledati, sa ambicionznim pretenzijama, do kojih ne dolazi, Malcom & Marie je baš kao i makarone s pavlakom – lako za napraviti i zasitno, ali ne pretjerano nutritivno i zdravo.
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Netflix
