Uspješni indijski biznismen novog kova Balaram Halvi, glavni junak, ujedno i narator Netflixovog filma “The White Tiger” u jednom momentu izgovara riječi: “Amerika je prošlost, budućnost pripada Indiji i Kini”.
I gledajući ovaj triler sa sočnim okusom azijske egzotike, lako je povjerovati da ova tvrdnja i nije daleko od istine. Brojnost populacije na indijskom potkontinentu potencijalno znači ogromno tržište, a galopirajuća ekonomija i rast tehnologije olakšavaju put konzumenata do proizvoda. S tim u vezi, kristalno je jasno što striming div forsira sve veći broj originalnih radova nastalih i namijenjenih ovom dijelu planete.
Naravno, Bolivud nas je naučio da kvantitet ne znači uvjek nužno i kvalitet, ali ako je suditi po filmu autora Ramina Bahranija, samo je pitanje dana kada će Indija dati svog “Parazita”.
Adaptacija bestseler romana “The white Tigar” iz 2008. godine, o munjevitom usponu siromašnog sluge iz niže prezrene kaste, do preduzetnika iz više kaste, u startu je imala nevjerovatan hit potencijal kod publike. Uz bogatstvo Netflixa, potencijal je pretvoren u upečatljiv film, i da nije bilo nekoliko produkcijskih propusta, krajnji utisak mogao je biti još povoljniji.
Ključna greška se možda krije u činjenici da se Bahrani prihvatio dvostruke uloge režisera i scenariste, ali da oba dijela posla nažalost nije obavio na istom nivou. Posebno kada je u pitanju scenario, koji nakon furiozne prve polovine filma, počinje statirati u limbu statičnosti, vrteći se se u krug uz dosta isforsiranih momenata, kao da je pisac Bahrani bio neodlučan u kome pravcu želi da povede reditelja Bahranija.
Sa druge strane, zadatak u režiserskoj stolici on je obavio više nego kvalitetno. Film startuje u visoko adrenalinskom ritmu histerične indijske stvarnosti, gdje se sudaraju ekstremno bogatstvo i siromaštvo, tradicija i noviteti, prošlost i budućnost, mirisi i smrad… I ako ste mislili da je „Milioner iz blata“ režisera Denija Bojla dotaknuo surovu realnost ove zemlje, varate se, u poređenju sa hardkor pristupom “Bijelog tigra”, pomenuto ostvarenje djeluje kao naivna bajka za dječicu.
Munjeviti uspon siromašnog, ali inteligetnog dječaka iz bijednog, od bogova i političara zaboravljenog sela Laksamangar, koji sanja da bude vijerni sluga, a postaje ovim redom podli prevarant, surovi ubica i cijenjeni privatnik, hvata vas kao tigar iz naslova u čeljust, mrveći vas energijom slike, zvuka i riječi koji prate Balaramov uspon od blata do bogatstva. I taman kada očekuje da vas film rastrgne do kraja, on vas iznenada ostavi na miru, da zbunjeno pratite odjednom konfuznog i neuvjerljivog protagonistu izmučenog moralnim dilemama .
Ovaj kretivni propust još više dolazi do izražaja kada se Bahrani u finišu ponovo vrati početnom napetom ritmu i genijalno kreiranoj crnohumornoj auri svog junaka, popravljajući narativni pad u centralnom dijelu filma. Ova nedosljednost u predlošku, a potom i u njegovoj realizaciji, kvari finalni utisak, što je šteta, jer smo umjesto odličnog dobili vrlo dobar film.
Ono što autor ne uspijeva, njegova glumačka ekipa uvjerljivo radi tokom svih 125 minuta, pri čemu se mora posebno istaknuti doprinos sjajnog Adarša Guravija (Adarsh Gouravi). Njegov Balram savršeno kombinuje fizičku pojavu dobrodušnog provincijalca, i brzi, amoralni um privatnika novog doba. Personalno i verbalno on uvjerljivo grad lik malog čovjeka spremnog na sve da se ne vrati u blato siromaštva i krutih porodično/kastinskih stega, koje on metaforično vidi kao kokošinjac, u kojem je sudbina koškoši uvjek ista i završava sa sječivom noža koje donosi smrt, bez mogućnosti bjekstva. Jednako mu vješto parira ostatak ekipe od već etablirane glumice Prijanke Čopre Džons (Priyanke Chopre Jonas), kao gazadarica Pinki ili Rajkumar Rao (Rajkummar Rao), kao njen suprug, mladi bogataš Ašok.
Tehnički gledano, film je takođe odrađen sjajno. Kamera, scenografija i muzika u harmoniji sa dobrom glumom i stvarno maestralnom montažom i osnovnim zapletom daju Bijelom tigru najače oružje u komunikaciji sa publikom.
Možda je propuštena šansu da Indija možda dobije svog „Parazita“ ili “Crouching Tiger, Hidden Dragon”, tj da “The White Tigar” postane ostvarenje, koje u sebi nosi esencijalni kreativni sublimat kulture iz koje je potekao, ali istovremeno dovoljno upečatljivo može komunicirati univerzalnim filmskim jezikom lako razumljivim gledaocu širom planete, ali to nakon ovog u mnogim segementima impresivnog pokušaja, ostaje samo pitanje dana i uloženog novca.
Naslovna fotografija: Promo/Netflix
