07. “Arrival” (2016)
Remek-djelo Denija Vilneva (Denis Villeneuve), čudesan je film na mnogo nivoa, od početne ideje preko razrade i režije do kompletne realizacije, a sam neočekivani preokret dođe nešto kao šlag na tortu.
Preokret radnje “Arrivala” donekle je jedinstven po tome što dolazi manje od narativnog, a više od strukturnog otkrića. Tačnije, šreokret otkriva njegovu nelinearnost u pripovjedanju.
Ono što smo mislili da su informacije ili sjećanja iz prošlosti raštrkana po čitavom filmu, zapravo su bile uvid u budućnost. Ovaj obrt mijenja naše razumijevanje glavnih likova i našu samu percepciju koncepta vremena, jedne fascinantne stvari koja je ujedno i glavne tema ovog prelijepog filma…
06. “Chinatown” (1974)
Najbolji način da vaš zaplet zaprepasti i drži pažnju publike jeste to, da bude nevjerovatno mračan. Roman Polanski je to sigurno imao na umu dok je pravio “Kinesku četvrt”.
Priča o tvrdokuvanom privatnom detektivu, koji istražuje korupciju u Kaliforniji, imao je podzaplet baziran na incestu i silovanju, što je više nego mračna stvar. Svi smo frustrirani, dok gledamo istragu, jer se priča Evelin Malvej o djevojci Ketrin neprestano mijenja. U početku kaže da joj je kćerka, a zatim kaže da joj je sestra, dok mislimo da je ona klasična fatalna žena koja manipuliše glavnim junakom.
Ipak, ona žanrovska oznaka noir vezana za ovaj klasik, dobija pravi smisao, jer priča postaje mnogo tamnije od krimića. Oba puta je bila u pravu – Ketrin je njena kćerka i njena sestra. S ocem je imala seksualnu vezu kada je imala petnaest godina, ostala je trudna i rodila vlastitu sestru.
Dok se taj preokret ne dogodi, “Kineska četvrt” je manje-više predvidljiva, žanrovski formulisana kriminalistička priča koju nosi ubjedljivi nastup Džeka Nikolsona (Jacka Nicholsona).
Ipak, nakon mučnog otkrivanja preokreta, film postaje mračno istraživanje seksualnih nagona ljudi, a neo-noir priči dobija dodatni psihološki sloj, posebno u svijetlu čuvenih ooptužbi protiv Polanskog, dok je fokus publike sada usmjeren na maestralnu Fej Danavej (Faye Dunaway).
05. “The Usual Suspects” (1995)
Kada je Kevin Spejsi (Kevin Spacey) prihvatio nagradu Oskar za najboljeg sporednog glumca za svoj nastup u ovom filmu, rekao je: “Pa, ko god bio Kajzer Sose, mogu vam reći da će se večeras slavno napiti.”
Ovaj film dovodi nepouzdanu pripovjedačku liniju do krajnjih granica mašte, kao što nam je cijeli film tvrdio njegov lik Verbal Kint, da bi na samom kraju otkrili da je Kint cijelu stvar izmislio na temelju riječi napisanih na zidovima i oglasnim pločama oko stola na kojem ga policija ispituje.
Napuštajući policijsku stanicu, Kint polako gubi invalidnost i sve ostale značajne karakteristike njegovog lika, kulerski pali cigaretu i nestaje u automobilu kojim je upravljao tip za kojeg smo navedeni da je gospodin Kobajaši, ime koje je preuzeto sa dna šolje za kafu detektiva. Moć ovog preokreta sažeta je u posljednjoj scenarističkoj liniji iz filma: “Najveći trik koji je Đavo ikad izveo bio je uvjeriti svijet da ne postoji”.
Kraj je ono čega se svi sjećaju u vezi s filmom, koji do tada teče kao klasična krimi priča zločin-opasni tipovi -plicijska istraga-rekonstrukcija. Odjednom tvit plost okreće cijelu stvar za 180 stepeni i prisiljava vas da gledate već odgledano ponovo, s novom perspektivom.
To je ono što rade svi najbolji preokreti – oni mijenjaju ono što je prije bilo i stavljaju sve to u novo svjetlo, efektno otkrivajući nešto što će vas oduševitii. Upravo je takav filmski trenutak, bila scena u kojoj shvatamo da je misteriozni kriminalac Kajezer Sose sve vrijeme bio pred našim očima…
04. Fight Club (1999)
Adaptacija Dejvida Finčera (David Fincher) kultnog debitantskog romana Čaka Palanjaka (Chucka Palahniuk) pod nazivom “Fight Club” nije doživjela velik uspjeh na kino blagajnama, niti ga je kritika posebno dobro prihvatila kad je prvi put objavljen. Možda je razlog, zato što je riječ o mračnom i uznemirujućem filmu, ali je od tada postao cijenjeni kultni klasik i jedan od ključnih filmova na prelazu milenijuma.
Većina gledatelja film pamti po neočkeivanom zaokretu u damom finalu zapleta, koji otkriva da su središnji tandem Narator (Edvard Norton) i Tajler Darden (Bred Pit) zapravo jedna osoba. Tajler je plod mašte Naratora i zapravo ne postoji. Preokret djeluje tako dobro jer podržava poruku filma, da je anarhizam loš i da ne bismo trebali popustiti pred najmračnijim porivima, ili je zapravo ne podržava.
Taler utjelovljuje sve najmračnije porive Naratora i ono što vidimo u filmu je ono što se događa kad dopustimo da nas ti porivi obuzmu kao ličnost i da je cijena oslobođenja od njih, veoma skupa.
Još od “Fight Cluba” preokret “sve je bila jedna osoba” postao je naporan i prekomjerno iskorišten u brojnim lošim kopijama, ali svi ti filmovi stigmatizuju poremećaj višestruke ličnosti, a da ga nisu pravilno istražili.
“Fight Club” je još uvijek jedini koji je to učinio kako treba. Uz dva obavezna pravila, prvo je, naravno: “Da se ne priča o Klubu boraca” i drugo, koje glasi: “Pozovite Finčera za neočekivani preokret”.
