Ne, knjiga nije uvijek bolja od filma. Samo, evo, i u ovom slučaju jeste.
Kada je ta knjiga „Mi, djeca sa stanice ZOO“ („Wir Kinder vom Bahnhof Zoo“), onda to i nije tako teško. Ispovijest mlade Kristijane F. o njenom ponoru u drogu, prostituciju i niz posljedičnih problema, koju su novinari Kai Herman (Kai Hermann) i Horst Rik (Horst Rieck) 1979. pretvorili u roman, jedno je od najboljih djela s temom maloljetničke narkomanije. Postala je obavezno štivo za mlade buntovnike osamdesetih i devedesetih, jedno od rijetkih koje su klinci rado čitali iako su to i njihovi roditelji željeli. I jedni i drugi jer je u pitanju brutalan, mučan, na momente jeziv prikaz ambisa do kojeg zavisnost može da dovede.
A još lakše je kada je film, u stvari, istoimena serija iz Amazonove produkcije. Najavljena kao „savremeno čitanje kultnih memoara“, serija je idejno čedo kvarteta Berben – Hes – Kadelbah – Fon Uslar (Berben, Hess, Kadelbach, Von Uslar) i upravo u njenom imenu je osnovni problem s kojim se suočava. Naime, sve zbog čega su „Djeca sa stanice ZOO“ postala to što jesu u popularnoj kulturi ovdje jednostavno – ne postoji.
Sem ponekog imena, početnih premisa za razvoj dijela likova i ključnih tačaka radnje, ekranizacija je u svemu ostalom suprotna od materijala na kojem je (navodno) zasnovana.
Prva razlika, koja bode oči od samog starta, jeste estetika serije. Kako bi Kolja Pejaković u seriji “Meso” rekao za Banju Luku: „Ovaj Berlin nije onaj Berlin.“ Zapadni Berlin iz Kristijaninih memoara, njeno naselje, njen stan i mjesta na kojima se smuca sa svojim prijateljima „mirišu“ na dekadenciju jednog postratnog društva. Ovdje ništa nije turobno, sivo, depresivno, sem ponekad same stanice ZOO, ali i njom stalno špartaju likovi odjeveni kao modeli iz one (in)famozne Gucci kampanje od prije pet godina. Sve ostale scenografije su toliko ušminkane, uređene, ukusno stilizovane – kao i sama fotografija kadrova – da bi se pola Bosne već sutra preselilo u Kristijanin kvart, samo da im Mutti Merkel dopusti.
Identičan po formi, ali po intenzitetu još veći problem javlja se u scenama koje bi trebalo da budu najšokantnije i u gledaocima izazovu onaj osjećaj gađenja koji su čitaoci često proživljavali. Jedna od tih protraćenih moralno-fizičkih katarzi je, recimo, Kristijanin upad na tajnu pedofilsku žurku, gdje zatiče svoju ljubav Bena (ne Detlefa, već Bena – vratićemo se na ovo!) u jednom groznom činu. Ova scena, međutim, ne udara ni sa 10% potrebne snage jer sve u njoj izgleda kao malo bolesniji kutak „Mulen ruža“ („Moulin Rouge!“), sa podjednako „upeglanom“ muzičkom podlogom.
E sad, da se dotaknemo i tog Detlefa – on ne postoji. U ovoj adaptaciji prisutan je samo dio ličnosti iz Kristijaninog odrastanja, a značajan prostor dobili su fiktivni likovi nastali na nekim stvarnima ili sasvim izmišljeni. Njihov razvoj i tokovi njihovih ličnih priča upadljivo odudaraju od stvarnih i osjetno su „filmskiji“, što samo dodatno urušava već polupani osjećaj autentičnosti. Bez nje, bilo koja „Djeca sa stanice ZOO“ prestaju da budu upravo to – djeca iz kraja, sa opipljivo realnim i teškim sudbinama – već postaju dio plejade filmskih likova za koje ne marimo previše nakon odjavne špice.
Posljedično ili ne, tek i kasting najbolje funkcioniše kod osoba iz romana. Džejna Mekinon (Jana McKinnon) je i fizički i glumački dostojna Kristijana, kao što je i Lea Drinda prilična „kradljivica scena“ u ulozi Babsi. Ostatak postave, ipak, pretežno se bori sa nekim bazičnim problemima kao što su jednodimenzionalnost glume ili, s druge strane, preglumljavanje kakvo ne priliči ovakvoj temi.
Sve ove izmjene u odnosu na original mogle bi se braniti legitimnim argumentom umjetničke slobode da su u pitanju izmjene nabolje. Ali nisu. Konačni osjećaj je da su autori željeli napraviti sasvim drugačije djelo o delinkventskom miljeu tog vremena, a etiketu „Djece sa stanice ZOO“ su nalijepili tek iz marketinških razloga. Ta etiketa je na kraju postala i najveći teret serije, bez kojeg bi ona možda mnogo lakše disala. A možda, opet, onda ne bismo ni čuli za nju, jer ne bi imala dovoljno kvaliteta da privuče potrebnu pažnju. Kako bilo, teret jeste postala i pod tim teretom se sve raspalo.
Nažalost, ni prvi ni posljednji put da se nekoliko grama praha pokazalo dovoljno teškim da smrvi i najsnažnije. Eto, barem to je u duhu „Djece sa stanice ZOO“. Za više – gledajte „Euforiju“ („Euphoria“).
Naslovna fotografija: Amazon Studios
