Kada se prvi put pojavio serijal „Love Death + Robots“, poželjeli smo da neki od tih genijalnih animiranih filmića prerastu u cjelovečernje filmove ili zasebne serije. Želja nam se nije ostvarila, ali smo dobili najbolju moguću zamjenu – drugu turu onoga što nas je na prvu oduševilo!
Produkcijski kvartet, predvođen Dejvidom Finčerom (David Fincher) i Timom Milerom (Tim Miller), ponovo je okupio vrlo širok i raznovrstan tim režisera, video artista, scenarista, glumaca i drugih kreativaca, te nastavio odavanje počasti kultnom časopisu Heavy Metal i SF pričama koje su objavljivane na njegovim stranicama. Rezultat? Osam novih epizoda objavljenih na platformi Netflix, koje dostojno nose baklju upaljenu 2019. godine.
U to „prenošenje dalje“ stalo je sve što valja i što ne valja u drugoj „Love Death + Robots“ kolekciji. Magija koju je otvorilo prvih 18 epizoda i dalje je tu, blista kroz uvrnute scenarije i nevjerovatne animacije, ali joj nedostaje ona iskra sa početka. „Volume 2“ zaista djeluje kao most, čija je jedina uloga da spoji fenomenalan početak sa, nadamo se, jednako vrhunskim završetkom serijala, ne dopuštajući da kriterijumi usput popadaju.
Međutim, ključ planetarnog zaljubljivanja u novo Finčerovo čedo bio je u potpunoj ludosti priča i vizuelnoj raznovrsnosti njihovog prenošenja na ekrane. Upravo toga nedostaje u drugoj zbirci, koja nam donosi previše sličnih tema i suviše vizuelne ujednačenosti. Sve što vidite izgleda tako impresivno i inteligentno, ali se u nekom trenutku sjetite da se još niste nasmijali onako dječije budalasto kao dok ste gledali „When the Yogurt Took Over“ ili da vam dah nije stao kao kad se, recimo, pojavio „Zima Blue“ ili završio „The Witness“.
I druga sezona definitivno ima svoja remek-djela. „Ice“ je, primjera radi, vizuelna poezija čiji bi se pojedini kadrovi mirne duše mogli prodavati na Sotheby's aukcijama. „All Through the House“ je luckasti žanrovski miks koji oduševljava originalnošću. „The Drowned Giant“ je melanholična bajka, pravi happy end po „Love Death + Robots“ mjeri.
Time još veća šteta što je hiperrealistični „Snow in the Desert“ sa Peterom Franzenom i Zitom Anro (Zita Hanrot) stao na mješavini omaža „Ratovima zvijezda“ („Star Wars“) i „Istrebljivaču“ („Blade Runner“), a „Life Hutch“ sa Majklom B. Džordanom (Michael B. Jordan) ispao suvišni horor duplikat blesave zabave kakva je „Automated Customer Service“.
Individualno posmatrano, svako od ovih osam poglavlja je besprijekorno. Svaki scenario je primjer kako se pravi odlična filmska minijatura. Svaka animacija je umjetničko djelo za sebe. Režija, muzika, atmosfera – svaka stavka unutar bilo koje epizode odražava vještinu, talenat i trud koji su studiji s raznih strana planete uložili u njihov nastanak.
Tek na nivou čitavog „Volume 2“ paketa uviđamo nedostatke. I ukoliko je posmatramo na taj način, kao jednu serijski cjelinu, druga kolekcija jednostavno nije nijansirana i izbalansirana kao prva, u njenoj paleti nedostaje još boja i njihovih hrabrijih kombinacija, i to je krivica isključivo producenata. Nadamo se da opravdanje postoji i da je ono u čuvanju najboljih primjeraka za veliko finale. Saznaćemo naredne godine, kada stiže treća tura, a do tada drage volje reprizirati prve dvije, koristeći shuffle možda malo više nego što su Finčer i Miler planirali.
Naslovna fotografija: Netflix
