Prije, evo, već četiri godine, recenziju filma “Wind River” zaključili smo nadom da će Tejlor Šeridan (Taylor Sheridan), dokazano vrstan scenarista evolucionarnih trilera sa snažnim društveno-kritičkim nabojem, izrasti i u vrhunskog režisera. Nakon gledanja “Oni koji mi žele smrt” (“Those Who Wish Me Dead”), promijenićemo tu nadu u želju da se mane režiranja i drži isključivo scenarija, da ne bi i na tom polju počeo gubiti trku sa samim sobom.
No, krenimo redom – šta je uopšte “Those Who Wish Me Dead”? U pitanju je neovestern, zasnovan na istoimenom romanu Majkla Korite (Michael Koryta), koji potpisuje i scenario, zajedno sa Šeridanom i Čarlsom Livitom (Charles Leavitt), autorom “Krvavog dijamanta” (“Blood Diamond”). Šeridan je – kako se dalo naslutiti iz uvodnog pasusa – ponovo preuzeo režiju na sebe, a glavne uloge podijelio Andželini Džoli (Angelina Jolie) i Džonu Berntalu (John Bernthal). Od svega pobrojanog, najbolji, najkreativniji, najoriginalniji segment je – naslov filma.
U svemu ostalom, “Those Who Wish Me Dead” već nakon prvih pet minuta počinje da izgleda kao raspad jedne prosječne ideje, koji se bespotrebno odvija čitavih 100 minuta. Jedino na samom početku, u trenucima kada se smjenjuju misteriozna šaputanja, eksplozije kuća, gitarski rifovi, pivska podrigivanja i eho planina Montane, Šeridan čvrsto drži konce u svojim rukama. Otvaranje u rangu onoga kakvim je započet “Wind River”, ali tu staju sve paralele između ova dva djela.
Svaki dalji element je za klasu – a ponegdje i dvije ili tri – ispod Šeridanovog prethodnog ostvarenja. On kao da zaboravlja koncept s kojim je ušao u film i sjeća ga se tek na samom kraju, kada ponovo “zaprži” rokenrol s prizvukom američke epike, ali se i to dogodi u jednoj od najklišeizovanijih scena koje je moguće snimiti u 2021. godini. Srećom (“srećom”), do tada ste svakako već utrnuli od silnih nedorečenosti, besmislica i, naravno, još mnogo klišea.
Oni nisu novost za ovog pedesetogodišnjaka, niti su inače njegov problem. Štaviše, Teksašanin se usavršio u udahnjivanju nekog novog života pričama, likovima i okruženjima kao pisanim za Harisona Forda (Harrison Ford) na prelazu iz osamdesetih u devedesete. Od moćnih filmova poput “Sikarija” (“Sicario”) i “Hell or High Water”, do serija “The Last Cowboy” i “Jeloustoun” (“Yellowstone”), Šeridan je uvijek znao kako prikazati “betonske kauboje”, oslikati njihove savremene forme i navesti gledaoca da u želucu osjeti njihove svagdašnje muke.
Zato i jeste prava misterija kako je toliko maestralno fulao učiniti isto u “Those Who Wish Me Dead”. Berntal je jedan od najpotcjenjenijih glumaca aktuelne holivudske scene, Džoli je i više nego kvalifikovana da igra jednu ovakvu ulogu, ali uzalud sve kada su njihovi likovi porazno siromašni. Hana i Itan imaju tek po jednu iole definisanu dimenziju, i nad njom Šeridan lamentira čitav film, dosađujući nam, recimo, iznova i iznova Džolinim samoprijekornim suzama, kao da nismo već na prvu shvatili i šta se s njom desilo i kako se ona tim povodom osjeća, pa nam treba desetak repriza, za svaki slučaj.
“Those Who Wish Me Dead” je prepun ovakvih suvišnih trenutaka. Pogledajte samo montažu scene u kojoj ubice na zadatku podmeću požar i biće vam jasno koliko se Šeridan usput izgubio u šumi svojih namjera. Kao da je mali Konor on, a ne Fin Litl (Finn Little), australski tinejdžer koji je jedina svijetla tačka ovog fijaska, uz donekle Nikolasa Hulta (Nicholas Hoult), jednog od pomenutih ubica-piromana.
I ta šuma, odnosno fascinacija prirodnom i civilizacijskom divljinom u koju je pisac Korita smjestio svoje protagoniste, prelazi s vremenom iz prednosti u nedostatak. Uprkos širini optike kojim se pokušava uokviriti i svim helikopterskim preletima nad njegovim impresivnim pejzažima, seting filma se ne uspijeva iskoristiti za stvaranje bilo kakve osjetne atmosfere. Iako bi trebalo da bude bitan akter ovog djela, i Montana ostaje na nivou blijedog statiste, važna samo u trenucima u kojima film patetično sklizne ka promotivnom spotu za Gorsku službu spasavanja.
Iako je teško reći da je “Those Who Wish Me Dead” ikada imao potencijal remek-djela, još teže je pomisliti da nije moglo bolje od ovoga. Jeste, da se neko drugi dohvatio režije, jer to definitivno nije talenat Tejlora Šeridana. Kao što se preduboko ukopao u “Wind River” smetove i nije se umio iz njih iščupati u presudnom trenutku, tako je sada izgorio u vatri prevelikih ambicija. (Eto, ipak, još jedne paralele za kraj!)
Stoga, recenzija njegovog filma ovog puta završava drugačijom nadom – da će biti kao u izreci o mlijeku i jogurtu, pa će Šeridan ubuduće držati prste dalje od režiserske stolice, a bliže tastaturi.
Naslovna fotografija: Warner Bros. Pictures
