Nakon prilično besmislene prošlogodišnje ima-ga-a-nema-ga verzije, Filmski festival u Kanu se ovog ljeta vratio izdanjem koje je nadoknadilo sve propušteno.
Unaprijed smo znali da će to biti vanredno kvalitetno takmičenje, sa velikanima poput Verhovena (Paul Verhoeven), Pena (Sean Penn), Farhadija (Asghar Farhadi) i Andersona (Wes Anderson) u glavnoj konkurenciji, ali i nešto mlađim talentima kakvi su Hansen-Leve (Mia Hansen-Løve), Lapid (Nadav Lapid) ili Žulija Dikurno (Julia Ducournau), spremnim da im istrgnu priznanja iz ruku.
U velikom raspletu tokom proteklog vikenda, upravo tako se i desilo. Zlatna palma za najbolji film u takmičarskoj selekciji pripala je mladoj Dikurno, za ostvarenje „Titane“ o kojem smo, već nakon objave trejlera, pisali kao o potencijalnom favoritu iz sjenke koji će da šokira i publiku i žiri. Dikurno, međutim, nije nikome istrgla plaketu iz ruku, već ju je u njeno naručje krajnje neplanski gurnuo Spajk Li (Spike Lee).
Predsjednik vrlo zvjezdanog žirija je već u uvodnom obraćanju greškom objavio ime dobitnice i tako u sekundi isisao manje-više svo uzbuđenje iz čitave ceremonije. Izvinjavao se Li poslije u više navrata, molio organizatore za oprost i svoj lapsus objasnio pogrešnim tumačenjem poziva da „najavi prvu nagradu“, što on nije protumačio u kontekstu redoslijeda kojim se nagrade uručuju te večeri, već u smislu najvećeg kanskog priznanja. I tako je nehotično matori lisac još jednom, u lice zaprepaštene slavljenice, demonstrirao ko je, ipak, najveći skandal-majstor u prostoriji.
Dikurno se jeste potrudila da ne zaostaje mnogo, i to ne samo činjenicom da je pobijedila ispred mnogo „jačih“ favorita. Njen „Titane“ je bio šok sam za sebe, jer kako drugačije opisati film u čijem fokusu je žena koja se prerušava u muškarca, postane serijski ubica i zatrudni sa automobilom?! Autorka jednako zapanjujućeg „Sirovo“ („Raw“) time je potvrdila da je ime koje se mora dodati u red Arija Astera i Roberta Egersa (Robert Eggers) kada se govori o predvodnicima novog horor talasa. Potvrdila je usput i to da se snovi u Kanu i dalje ostvaruju, u svom pobjedničkom govoru otkrivajući kako je, kao djevojčica, svake godine iščekivala kansko ljeto i bila uvjerena da su svi ovjenčani filmovi savršeni, ali sada shvata da i nije baš tako.
Pod prijatnim šokom ostala je i Dalmacija, jer je Antoneti Alamat Kusijanović, režiserki i scenaristkinji rođenoj u Dubrovniku, glumica Melani Tjeri (Mélanie Thierry) predala Zlatnu kameru za najbolji debitantski film. U pitanju je „Murina“, drama o djevojci koja sa porodicom živi na usamljenom ostrvu, čiji prividni mir i ustaljene šablone mijenja dolazak očevog imućnog prijatelja. Alamat Kusijanović je već nagrađivana za ovu priču, ali u vrijeme kada ju je predstavljala kroz kratki format „U plavetnilo“. Sada je dočekala priliku da je razradi u cjelovečernji film, a to joj je donijelo najbolji mogući start za, nadamo se, veliku karijeru koja slijedi.
Lijev žiri je bio široke ruke, pa je Grand prix festivala pripao i Irancu Farhadiju za „A Hero“ i Fincu Juhu Kuosmanenu za „Compartment No. 6“. Nagradu žirija su podijelili Apičatpong Verasetakul (Apichatpong Weerasethakul, „Memoria“) i Lapid („Ahed's Knee“), a i prizanje za scenario ide na dvije adrese, tandemu Hamaguči-Takamasa (Ryusuke Hamaguchi, Oe Takamasa), koji je napisao „Drive My Car“.
Oko najboljeg režisera, glumca i glumice nije bilo dilema – to su redom Leos Karaks (Leos Carax) za uvrnuti mjuzikl „Annette“, zatim Kejleb Lendri Džouns (Caleb Landry Jones) za ulogu u djelu „Nitram“ te Renate Rajnsve (Renate Reinsve) za performans u Trirovom (Joachim Trier) „The Worst Person in the World“. U kategorijama Un certain regard i Cinéfondation trijumfovali su Kira Kovalenko i Teo Degen (Théo Degen).
Tokom 12 festivalskih dana, zaprepašćenja nisu bila rezervisana samo za laureate. Tako je Verhoven i kao veteran doma penzionera podigao gustu prašinu, ovog puta istorijskom dramom o lezbejskim opaticama, u kojem se statuica Djevice Marije upotrebljava kao dildo. Sa druge strane, Gaspar Noe (Gaspar Noé) je zaprepastio time što se, za promjenu, pojavio sa vrlo intimnim i emotivnim filmom.
I nakon svih tih šokova – što stvarnih, što šoumenskih – 74. izdanje Kana ostavljamo iza sebe sa utiskom da se filmska industrija definitivno vratila na velika vrata i da joj je ova prinudna pauza čak godila, ako ne u finansijskom, onda u onom važnijem, umjetničkom smislu. A Kan nas ostavlja u iščekivanju filmova premijerno prikazanih na Kroazeti, od kojih neki uskoro stižu u udarne bioskopske termine, a druge vrijedi vrebati po bespućima striming servisa.
Pobrojani „Titane“, „Murina“, „Annette“, „Memoria“, „A Hero“ su sigurno među njima, ali ne zaboravite i na „The French Dispatch“, „Benedetta“, „Flag Day“, „France“, „Paris, 13th District“, „Petrov's Flu“, „The Story of My Wife“, „Where is Anne Frank“, „Vortex“…
Naslovna fotografija: Titane / Diaphana Distribution
