Kada pomislite na islandsku kinematografiju – ako ikad i pomišljate na nju – prvo ime kojeg ćete se sjetiti je neminovno Baltazar Kormakur (Baltasar Kormákur). Iako još čeka na priznanje od najvećih festivala, ovaj multitalentovani filmadžija već odavno je etablirano ime u globalnoj industriji, svjetskoj publici najpoznatije po ekranizaciji smrtonosne ekspedicije na Mont Everest u filmu iz 2015. godine.
Režirao je Kormakur i filmove i serije, pisao ih, producirao, glumio u njima, dobijao nominacije za Oskara i nagrade u Karlovim Varima, Lokarnu, Torontu… I svim tim zaslugama zavrijedio još jednu – da ga Netflix izabere kao čovjeka koji će fanovima serija “Dark” i “Čudnije stvari” (“Stranger Things”) popuniti vrijeme između završetka jednog i nastavka drugog serijala.
Ova namjera striming giganta vidljiva je čim “Katla” počne da zapetljava svoju morbidnu priču u jezivo sumornom setingu najgrubljeg Islanda. U gradiću smještenom preblizu gigantskom vulkanu Katla, saznajemo, preostalo je svega par desetina duša. Ostali su, ili izginuli u monstruoznoj erupciji koja se dogodila godinu ranije, ili se odselili u strahu od crnog dima koji otad neprestano kulja iz smrtonosnog grotla. Iza sebe su ostavili tek male timove naučnika, policajaca i spasilaca, par tvrdoglavih farmera, uvrnutu tetu koja vodi prazan hotel i nekolicinu sličnih čudaka.
Sve bi djelovalo kao tipična nordijska elegija, da iz izmaglice najednom ne dotetura naga djevojka potpuno prekrivena vulkanskim pepelom, za koju se potom ispostavi da je davno otpisana i oplakana žrtva prošlogodišnje erupcije. Međutim, ona se uopšte ne sjeća gdje je bila prethodnih godinu dana niti šta joj se dešavalo, a misterija se dodatno pojačava kada počnu pristizati i drugi “ljudi od pepela”.
Ko su tačno oni, odakle su došli i gdje su u međuvremenu bili, pitanja su ka čijim rješenjima “Katla” gmiže kao lava – naizgled sporo i tiho, ali vrlo odlučno i na momente opasno. O tim odgovorima, naravno, ovdje nećemo, jer se u njima sastoji čitava filozofska suština serije i polovina njene umjetničke vrijednosti. Reći ćemo tek da je petorka scenarista, koju čine Kormakur i četvoro sunarodnika, imala veoma ambicioznu zamisao koju je vrlo teško izvesti perfektno u osam epizoda.
Alegorijska podloga “Katle” ipak više odgovara dvočasovnom filmu ili mini-seriji od 2-3 nastavka. Njenim razvlačenjem na osam scenarija od 40+ minuta, koji se odvijaju na još manje lokacija i uključuju tek nekoliko likova više, serija često upada u nepotreban prazan hod i zapinje za naivnosti kojima kupuje vrijeme do raspleta. Suštinski, već od druge epizode počinje puko čekanje na osmu, a Kormakur tek donekle uspijeva svojim trikovima navesti gledaoca da se ne osjeća tako.
Samo finale se sigurno neće dopasti svakome, ali je inteligentno, dosljedno i krajnje zadovoljavajuće, više prema načinu na koji je realizovano nego po nivou originalnosti. Štaviše, upravo kvalitet ove završnice i njena emocionalna suprotstavljenost većini do tada viđenog, ostave vas sa pojačanim utiskom nedovoljno iskorištenog vremena do tog trenutka.
Ako je polovina umjetničke vrijednosti ove serije u njenoj alegoriji, druga polovina je bez sumnje u atmosferi koju Kormakur gradi od prve sekunde. Široki kadrovi postapokaliptičnog ostrva kojim dominira razgoropađeni Vulkan obmotan u najskuplji VFX dim i pepeo, usamljenost mučenika koji nemoćno stoje pod njim, miks bola i rezignacije na njihovim licima, odsustvo svih boja sem sive na njima i oko njih, plačna „Walls“ benda Mammut na radiju terenca prekrivenog blatom… „Katla“ nam donosi skoro biblijski monumentalan prikaz smaka svijeta, koji je podjednako intenzivan i na sasvim svedenom, ljudskom nivou.
Ovu lirsku tragediju civilizacijskog čemera pod udarcima razbješnjele prirode Kormakur i ekipa mudro dopunjuju elementima misteriozne natprirodne opasnosti. Zahvaljujući krupnim planovima iz blago pomjerenog rakursa, fenomenalnom dizajnu i montaži zvuka, vrhunskom radu sektora šminke i maske, ali i preciznoj glumi vrlo ujednačenog ansambla, serija često gazi duboko po žanru horora i u toj mutnoj vodi se snalazi kao kod kuće. Imajući u vidu i već pominjanu snagu fotografije, s lakoćom se svrstava među najatmosferičnije naslove objavljene u prvoj polovini ove godine.
Iako joj ljubitelji slow burner sadržaja vjerovatno neće zamjeriti mnogo, činjenica je da se “Katla” nije do kraja pronašla u granicama osmodijelnog ljetnog striming hita. Srećom, talenat je sam po sebi sila prirode i njegova eksplozija, baš poput vulkanske, za granice ne mari mnogo.
Naslovna fotografija: Netflix
