Jedna vijest koju je krajem prošle sedmice objavio magazin Music Business Worldwide prošla je prilično tiho. Na prvu, to i nije čudno.
Činjenica da je mlada izdavačka kuća Whet Records u Kini potpisala ugovor sa takođe mladom umjetnicom Ha Đang (Ha Jiang) ne zvuči kao nešto što bi zainteresovalo slušaoce na drugoj strani planete, bez obzira na to što je Whet dio moćne Warner Music grupacije. Na kraju krajeva, Đang je potpisana zajedno sa još nekoliko izvođača, od kojih neki imaju mnogo zvučnija i poznatija imena.
Uprkos tome, Ha Đang je samim potpisom osigurala svoje mjesto u istoriji muzičke industrije. Iako nismo sigurno ni kako je tačno potpisala svoj ugovor, s obzirom na to da – ona ne postoji.
Mlada alternativka petrolejskiplave kose i prefinjenog street style ukusa je ono što na istoku Azije nazivaju „virtuelnim idolom“. Oni su kreacije dizajnera, animatora, PR stručnjaka i egzistiraju isključivo ili barem prvenstveno u prostoru društvenih platformi. Tamo se ponašaju kao sve druge celebrity face – obavještavaju svoje pratioce o tome gdje su bili i šta su klopali, ponekad se dopisuju s njima i pokažu im svoju fotografiju iz bebeće dobi, prave selfie kadrove s drugim poznatima… i privlače milione vjernih pratilaca.
Barem u Japanu, Kini i Južnoj Koreji, gdje je trend virtuelnih idola prisutan već godinama i izrodio je nekoliko zvijezda ozbiljne veličine. Iako rjeđe uspijevaju na zapadnom tržištu, neki od njih su se probili i tamo. Najbolji primjer je Lil Miquela, koja se, uz po 3 miliona pratilaca na Instagramu i TikToku, može pohvaliti i stotinama hiljada pregleda njenih dance pjesama na platformama YouTube i Spotify.
I pored svih tih fanova, Miquela nije uspjela da privuče veliku izdavačku kuću, ali jeste Amazon. Sa jednom od najmoćnijih filmskih produkcija sarađivala je na promociji serije „The Wilds“, a za te potrebe je svoju stvar „Hard Feelings“ prepjevala na portugalski. Jer, šta je jednoj „robot girl from LA“ naučiti strani jezik i propjevati ga sa perfektnim izgovorom?!
Ta krajnja neograničenost pravaca u kojem se virtuelni izvođači mogu razvijati izaziva nalete kreativnog ushićenja kod jednih ljubitelja muzike, ali i distopijske zabrinutosti kod drugih. Animirani Gorillaz bend je odavno passé, na bizarne hologramske koncerte preminulih velikana smo već oguglali, no da li će publika prihvatiti nešto tako apstraktno, fluidno, dehumanizovano kao što su virtuelni muzičari? Ili će ljudski faktori iz pozadine uspjeti da u ovu umjetnost unesu dovoljno humanog senzibiliteta da se s njom povežemo bez problema? Da li će ime Ha Đang u muzičkoj istoriji ostati upisano kao čudni eksperiment ili ćemo je zavesti kao začetnicu čitavog novog žanra, trenda, pokreta?
Pitanja je mnogo, mogućih odgovora još više, ali počećemo da ih dobijamo ubrzo. Džon Serbin (Jon Serbin), predstavnik kuća Warner i Whet, najavio je da će Đang upariti sa „genijalnim tekstopiscima i producentima“, kako bi zajedno stvorili „muziku koja će uticati na ljude“. Kako kaže, ona je trenutno influenserka, poznata po „svom osjećaju za stil i modu“, pa je „ulazak u muziku prirodan sljedeći korak“.
Objašnjenje koje nas svakom riječju čini sve skeptičnijima, ali hajde da vidimo. I čujemo.
Naslovna fotografija: Promo
