POBJEDNIK – Paolo Sorentino
Sve je govorilo u prilog tome da će dolazeći film Paola Sorentina (Paolo Sorrentino) biti nešto posebno – od glasina kako se radi o njegovoj poluautobiografiji iz perioda odrastanju u Napulju, pa do prvih kadrova fantastičnog trejlera. Malo ko se nadao, međutim, da će prve recenzije nazivati „The Hand of God“ najboljim Sorentinovim filmom u dosadašnjoj karijeri!
Upravo takve ocjene nisu rijetkost nakon što je ovo ostvarenje prikazano u Veneciji, a njegov autor nagrađen Srebrnim lavom za najbolju režiju. Treba li uopšte objašnjavati šta to znači? Da dolazi film ljepši od „Velike ljepote“ („La grande bellezza“), kvalitetniji od „Mladosti“ („Youth“)? Krupna su to očekivanja, možda i kontraproduktivno visoka, ali svakako raduje što „The Hand of God“ izgleda kao novo remek-djelo italijanskog filmskog poete.
POBJEDNICA – Kristen Stjuart
Otkad se pojavila prva informacija da će Kristen Stjuart (Kristen Stewart) tumačiti princezu Dajanu (Diana), internet vri od komentara. Ništa neočekivano svakome iole upućenom u opštedruštvenu zaluđenost Dajaninim šarmom i zadojenost gađenjem prema Kristeninoj glumi.
Venecija je hejtere mlade glumice dovela u vrlo nezgodnu situaciju. Da, priznanje za najbolju glumicu dobila je Almodovarova muza Penelope Kruz (Penélope Cruz), ali se pohvale nižu za Larainovu (Pablo Larraín) biografsku dramu „Spencer“ i umijeće s kojim je Stjuart odigrala stvarnu princezu u ozbiljnoj nevolji. Za „Spencer“ se govori kako je Larain uspio stvoriti još intimnije i emotivnije djelo od „Džeki“ („Jackie“), dok oduševljenje njegovom glavnom zvijezdom ide do te mjere da mnogi smatraju kako je njena nominacija za Oskara već sada sigurnost, a ni pobjeda nije daleko. Veliki su to šokovi za široku filmsku publiku, tačnije onaj njen dio koji još nije shvatio da je Stjuart, u stvari, odlična glumica.
NEODLUČENO – Deni Vilnev
Polako, ne palite još baklje! Ne tvrdimo da je Vilnevova (Denis Villeneuve) „Dina“ („Dune“) još jedan epski neuspjeh u ekranizaciji Herbertovog (Frank Herbert) kultnog romana. Nismo još ni pogledali film.
Međutim, jesu novinari iz najcjenjenijih svjetskih pop-kulturnih medija i prilično su podijeljeni u svojim ocjenama, iako pretežno saglasni u stavovima šta je tu dobro, a šta loše. Kratko sumirano, obje strane su prezadovoljne vizuelnom silom koju je Vilnev kreirao da oživi Herbertovu vanserijsku maštu, kao i rolama postave nakrcane glumačkim talentom. Sa druge strane, postoji konsenzus da je režiser kiksao u storytelling segmentu, odnosno da njegova „Dina“ ima problem sa slaganjem, usmjeravanjem i održavanjem fokusa u tako kompleksnoj priči, originalno ispisanoj na nekoliko stotina stranica.
Može nas radovati to što su pozitivne ocjene za sada osjetno brojnije, ali i zabrinuti što nijedna afirmativna kritika nije bila bez ponekog velikog „ali“. Očekivanja od „Dine“ su od početka nerealno visoka, što nesumnjivo utiče na formulisanje jasnog utiska, ali ćemo se morati sami uvjeriti da li su se mračna predskazanja Hodorovskog (Alejandro Jodorowski) ostvarila ili je Vilnev prvi koji je uspio odgovoriti ovom megaizazovu.
