Otkucati ovu recenziju bilo je mnogo jednostavnije nego nasloviti je. Bilo bi suviše neozbiljno napisati „Seks, vinjak & Jugoton“ za film sa toliko tuge. Previše pipavo staviti „Axios!“ za djelo o čovjeku sa toliko poroka. Nemoguće odabrati samo jedan od stotina njegovih legendarnih stihova, a i nedovoljno originalno za biografiju jednog takvog umjetnika.
Borba je to sa kojom se vjerovatno i Dragan Bjelogrlić suočio kada je trebalo smisliti naziv njegovog novog ostvarenja. Na kraju je odabrao najpraktičniju, ujedno i jedinu potpuno tačnu opciju – naslovio ga je jednostavno „Toma“. I zaista, njegov film jeste jednostavno Toma.
A Toma Zdravković, to je mnogo. Mnogo veličanstvenih, tragičnih i nevjerovatnih činjenica koje su se zbile u tek 52 godine života. Još više anegdota upitne tačnosti, suprotstavljenih svjedočanstava i urbanih legendi obmotanih oko njih. Razlog je to zašto je za ekranizovanje jednog Tome bio potreban vrlo širok tim ozbiljnih profesionalaca – od Bjelogrlića i Zorana Lisinca kao režisera, do tima pisaca u kojem su im se pridružili Nikola Kolja Pejaković, Maja Todorović, Hajdi Baletić (Heidi Baletic)…
Istovremeno, jedan takav život idealan je poligon za autora kakav je Bjelogrlić. Od „Montevidea“ do „Senki nad Balkanom“, on se specijalizovao za adaptiranje intrigantnih istorijskih priča, ličnosti i događaja u romansirane biografije na koje se etiketa filmskog hita lijepi čim se blagajne otvore. „Tomom“ on podiže sopstvenu ljestvicu za nivo-dva, stvarajući neodoljivu gorko-slatku mješavinu činjenica i mašte, kafane i umjetnosti, emocija i spektakla – vjerovatno najukusniji bjelogrlićevski koktel do sada.
„Toma“ nije bez slabih tačaka. Štaviše, ima ih na pretek. Neke su, navodno, svjesno načinjene, poput upotrebe pjesme „Srce je moje violina“ u vremenskom trenutku u kojem ona još nije bila ni snimljena, što je oprostivo u filmu koji ne pokušava biti istorijski dokument. Preko drugih je malo teže preći, kao što je već zloglasni nos promjenjivog oblika, veličine i pozicije, preočigledno nalijepljen na Milana Marića kao, eto, jedan detalj koji će od njega napraviti Tomi mnogo sličnijeg Uroša Jovčića i, po nekoj logici, učiniti da mladić u punoj snazi igra pjevača sasvim drugačije fizionomije, i to u intervalu od 40 godina.
Treće su, opet, ozbiljniji problemi, oni u domenu utiska koji se postiže kod publike. Tu se prvenstveno ističe emotivni klimaks pozicioniran na pogrešno mjesto, suviše rano u tih 140 minuta natopljenih osjećanjima. Bez ulaska u detalje koji bi pokvarili iskustvo gledanja nekome ko još nije proživio „Tomu“, recimo samo da temeljno emotivno pražnjenje, do kojeg dolazi u jednom predivno režiranom, ali potpuno fiktivnom poglavlju, prilično zasjeni najbolnije trenutke iz stvarnog Tominog života, koji na veliko platno stižu tek kasnije, kada ga publika već odavno gleda kroz vodopade suza. S obzirom na to da je paralelno s filmom snimana i serija „Toma“, očekivano teško je odabrati materijal za samo dva i po časa, pa ga onda i posložiti bez greške. Ipak, odnos između Tome Zdavkovića i Silvane Armenulić je dramaturška osa kompletnog djela, pa je njegov tragični kraj ipak zasluživao veći prioritet i kvalitetniji tretman.
Uprkos tome, većina tog kompleksnog posla, spajanja tolikih snažnih dijelova u skladnu cjelinu, obavljena je s impresivnom tečnošću. Od vrlo efektne montaže, preko adekvatno izabrane strukture skakutanja po vremenskim linijama, pa do selekcije muzike u skoro svim scenama, autorski tim je povukao mnoge ispravne poteze koji dobrim dijelom anuliraju poneki pogrešan. Iz tog razloga je razumljivo da su neke velike teme tek okrznute i ostale da lebde u par iscjepkanih scena – primjera radi, Tomin odnos prema Jugoslaviji, koji u završnici postaje jedna od neočekivanih poenti. Nadati se da će serija donijeti neophodne dopune, koje u film prosto nisu mogle da stanu.
Istu nadu čuvamo i za mnogobrojne ličnosti koje se ovdje pojavljuju kao usputni, izrazito jednodimenzionalni likovi, tek da stvore atmosferu oko Tome. Dio ansambla, poput Marka Janketića u ulozi Mike Antića, Ivana Zekića u koži Tozovca ili Radomira Nikolića pod brkovima Zorana Radmilovića, uspijeva u tih nekoliko sekundi ukrasti pozamašan komad pažnje, dok neka pojavljivanja, kao što su neuvjerljivi Cune i krajnje nepotrebni Čola, ostaju na nivou neuspjelog zadatka u „Tvoje lice zvuči poznato“.
Glumica Tamara Dragičević je upravo u tom TV formatu dokazala svoje kameleonske sposobnosti, koje ovdje pretvara u vrhunsku glumu. Njena Silvana Armenulić je nekontrolisano zavodljiva, neusiljeno mistična i ranjivo neukrotiva, do mjere u kojoj na momente to postaje film o njoj, baš kao što je i značajan dio Tominog repertoara, svjesno ili ne, i bio posvećen Silvani. Većina Dragičevićkinih scena sa Marićem su balade za sebe, posebno kada ih Bjelogrlić i Lisinac postave na beogradske balkone obasjane mjesečinom, a fenomenalni Boris Čakširan obuče u boje kafanskog plemstva.
Ovdje se mora pomenuti i Milena Radulović, u ulozi jedne od Tominih supruga, koja temperamentnom igrom i stilizovanom erotikom u svojih desetak minuta umalo zapali bioskop. U boemskom maniru, nakon nje brzo dolazi druga, i to njena sušta suprotnost koju s jednakim kvalitetom glumi Sanja Marković, pa se možemo radovati epizodama u kojima će obje dobiti veći prostor.
Na kraju, ipak, sve se svodi na samog Tomu, odnosno Milana Marića kojem je pripala ova višestruko komplikovana uloga. Sektor maske mu nije pomogao, ni režiseri mu nisu olakšali šetajući ga kroz epohe i stanja, ali suvim glumačkim darom koji posjeduje i ogromnim trudom koji ulaže u savladavanje svake uloge, u stanju je savladati i daleko veće prepreke. Marić je odigrao još jednu od uloga karijere, iako je ona, suštinski, i dalje na početku. Čini se da je on najbolje shvatio da Toma nije jedan nos, nije nikad u potpunosti bio ni nezreli mladić ni zreo čovjek, nije se svodio čak ni na taj prepoznatljivi glas koji ovdje s mnogo vještine „skida“ Aco Pejović… Toma je bio duša, na koju se u nekoliko replika otvoreno poziva, i upravo dušu nam je Marić dao – svoju, Tominu, balkansku.
I Bjelogrlić nam je dao film dostojan te duše. Pun seksa, vinjaka i Jugotona, ali i tuge, samoće i tišine. Dosljedan svim Tominim stihovima i dovoljno originalan da ih ne prepjevava, već interpretira na svoj način. Film koji će, bez sumnje, postati klasik domaće kinematografije.
Naslovna fotografija: Cobra Film
