U jednoj sceni filma „Malkolm i Mari“ („Malcolm & Marie“), naoružana Mari u odglumljenom napadu paranoje nasmrt isprepada svog upeglanog, statusom opterećenog supruga, prije nego što spusti nož na pod, pogleda ga sa smiješkom i kaže: „And that, Malcolm, is what authenticity buys you“.
Ovom rečenicom, režiser Sem Levinson (Sam Levinson) poentira čitavu sekvencu na temu razlika između autentičnih ličnosti i njihove reprezentacije na ekranu, što je u woke vremenima dominantna rasprava u filmskom svijetu. Levinsonov lični stav po tom pitanju bio je jasan i prije ove replike, ali je debata između jednih, koji tvrde da je autentičnost neophodna za ispravno predstavljanje, i drugih, koji smatraju da insistiranje na njoj ubija samu umjetnost glume, daleko od definisanog i tačnog odgovora.
Serija „Spremačica“ („Maid“) će se vjerovatno dopasti Levinsonu i zagovornicima prve opcije, jer je rijetko kvalitetna potvrda teze koju Mari iznosi. S tim da „Maid“ ubada u metu i bez noža.
Ova mini-serija od 10 epizoda je drama – drametina, preciznije – o mladoj, siromašnoj i zlostavljanoj majci koja traži svoj put do sigurnosti, samostalnosti i sreće. Zasnovana je na memoarima Stefani Lend (Stephanie Land), žene koja je, kao samohrana majka, godinama živjela od skromne socijalne pomoći i mizernih naknada za čišćenje bogataških kuća, da bi svoj happy end pronašla u gradiću Mizula, na studijama engleskog jezika i kreativnog pisanja. Odatle nije trebalo mnogo do čitanih blogova, kolumni u magazinima The Huffington Post i Vox, te bestselera „Maid: Hard Work, Low Pay and a Mother's Will to Survive“.
To je manje-više put kojim u seriji kreće Aleksandra, onog dana kada odluči da napusti prikolicu u kojoj živi sa čovjekom čiji alkoholičarski ispadi postaju sve agresivniji, noseći u rukama jednu preslatku djevojčicu i ruksak sa nekoliko osnovnih stvari. Sve što će se dalje dogoditi na ekranu vrti se oko nje i zato je kreatorka serije Moli Smit Mecler (Molly Smith Metzler) odigrala na sigurno, pa ponovo posegla za autentičnošću – angažmanom Margaret Kvoli (Margaret Qualley).
Istina, kćerka glumice Endi Mekdauel (Andie MacDowell) i muzičara Pola Kvolija (Paul Qualley) odrasla je daleko od siromaštva. Njene tinejdžerske dane ispunjavali su balovi i plesne akademije, a do slavne Kraljevske akademije dramskih umjetnosti u Londonu stiglo se bez previše trnja u stopalima već uspješne balerine i modela.
Ipak, to odrastanje je dobrim dijelom bilo vezano za pomenutu Mizulu u brdskoj Montani, o kojoj Aleksandra toliko mašta. Ako dodamo na to da njenu majku igra upravo Mekdauel, lako je zaključiti da je i porodica Kvoli-Mekdauel unijela priličnu dozu autentičnosti u ovo ostvarenje, što je 26-godišnjoj Margaret nesumnjivo značajno olakšalo ulazak u tako kompleksan i zahtjevan lik.
Svesti, međutim, njenu izvedbu na kvalitet scenarija i nekoliko biografskih podudarnosti bila bi velika uvreda. Margaret Kvoli je jedna od najtalentovanijih glumica mlađe generacije i njen performans u „Maid“ jednostavno mora da se posmatra kao položeni ispit za uvrštavanje na holivudsku „A listu“.
Daleko od toga da Kvoli nije i do sada oduševljavala u svakom pojavljivanju. Fanovi serije „Preostali“ („The Leftovers“) dobro su zapamtili njenu prvu ozbiljniju ulogu, a širokoj publici se nametnula kao jedna od Mensonovih (Charles Manson) zavedenih djevojčica u Tarantinovom (Quentin Tarantino) hitu „Bilo jednom u Holivudu“ („Once Upon a Time in Hollywood“). Uz glumačko umijeće, prirodnu ljepotu i sve druge naslijeđene i razvijene kvalitete, Kvoli posjeduje nešto što u posljednje vrijeme rijetko viđamo, onu magnetičnost u pogledu, pojavi, pokretu koja podsjeća na Zlatnu eru Holivuda.
U „Maid“ je reflektor prvi put potpuno na njoj i pod njim Kvoli blista. Iz scene u scenu uspjeva biti i krhka i snažna, i osjetljiva i utrnula, i nezadrživo odlučna i parališuće izgubljena… Raspon koji ovdje demonstrira zaista je nevjerovatan, posebno kada imamo u vidu njene godine i još uvijek skromno iskustvo, te upravo zbog toga možemo mirne duše ponoviti kako već sada zaslužuje da se pominje među najvećim imenima današnje scene.
Uloga koju igra njena majka donekle je iskarikirana i ponekad previše štrči iz čitave cjeline. Sa druge strane, takođe mladi Nik Robinson (Nick Robinson) pokazuje da je ime koje treba ubilježiti, jer je babyface ljepotanu sa ovakvim talentom, kakav Robinson pokazuje rikošetom od ponora sažaljenja do vrhova gnijeva, ozbiljna karijera skoro zagarantovana.
Ta neusiljena, naizgled jednostavna slojevitost, najvidljivija u rolama Kvoli i Robinsona, važna je odlika čitavog serijala. Petočlani tim režisera, pod vođstvom Mecler, uspio je u vjerovatno najtežem zadatku da jedna teška, sumorna, bolna životna priča bude pitka, atraktivna, bindžastična (ako ovaj epitet uopšte postoji), ali da, paralelno s tim, nijedan trenutak olakšanja, topline i sreće ne prođe bez vidljive sjenke koja prati svakog od protagonista. Ukratko, da konačni rezultat zadrži svu autentičnost memoara na kojima je zasnovan.
„Maid“ je serija koja zaslužuje da je pamtimo. Njene teme zaslužuju javne diskusije. Njen tretman komplikovanih pitanja poput emocionalnog zlostavljanja ili sistema pomoći žrtvama vrijedan je (samo)analize i razmišljanja o sopstvenoj porodici, zajednici, društvu u kojem živimo.
Međutim, „Maid“ je od onih čudnih filmskih projekata čiju slavu nehotično krade jedan član tima. Ovdje je to, nažalost ili srećom, Margaret Kvoli, nova zvijezda koja eksplodira u punom sjaju, veća i od ovako velike serije. Vjerovatno će se na kraju, u gomili savremene hiperprodukcije, ova serija samo po njoj i pamtiti.
Ako i bude tako, neka, važno je da ne zaboravimo „Maid“ i žene o kojima govori.
Naslovna fotografija: Netflix
