Započnimo priznanjem – nikada nisam bio fan naučne fantastike. Kako u filmu, tako i u literaturi, više su me privlačile socijalne drame, psihološki trileri, univerzalne alegorije maskirane u čemernu stvarnost. Uzmimo to kao kakvo-takvo opravdanje zašto mi u ruke nikad nije stigla ni „Dina“ („Dune“), ta nezvanična „Biblija“ ovog žanra.
Upravo ta tačka predznanja bila je izvor ključnih pitanja pred dolazak nove ekranizacije kultnog romana Frenka Herberta (Frank Herbert). Da li će ova filmska „Dina“ biti dovoljno jasna i primamljiva onima koji nisu pročitali niti jednu od 600-700 stranica literarnog originala, nastavke da ni ne spominjemo? Da li će moći da ispuni megalomanska očekivanja fanova romana, nakon što im velikani poput Hodorovskog (Alejandro Jodorowsky) i Linča (David Lynch) nisu ni prišli blizu?
Poslije 155 minuta frontalnog ataka na sva čula gledalaca, odgovor na oba pitanja je identičan – o, da!
Režiser Deni Vilnev (Denis Villeneuve) je već dokazao da je jedan od najboljih koji su sjeli u tu malu crnu stolicu iza kamere. Kada neko u intervalu od svega sedam godina snimi jednu od najpotresnijih ratnih drama svih vremena („Incendies“), jedan od najmoćnijih trilera dosadašnjeg 21. vijeka („Sicario“) i jedan od najoriginalnijih SF naslova novijeg datuma („Arrival“), može slobodno odmah po nagrade za životno djelo i lagano u penziju.
Vilnev je, međutim, imao druge ambicije. On je odlučio, sam sebi obećao da će postati najveći režiser naučne fantastike, barem u svojoj generaciji. Nakon „Arrival“, dirnuo je u temelje žanra i hrabro se dohvatio novog „Istrebljivača“ („Blade Runner 2049“), a odatle se katapultirao na sami vrh izazova – da napravi „Dinu“, taj film koji je „nemoguće snimiti“, kako su mu govorili i oni koji su se usudili pokušati.
Možda je i bilo nemoguće ranih sedamdesetih i sredinom osamdesetih. Danas, međutim, riječ „nemoguće“ postaje strani pojam u filmskoj industriji. Na IMDb stranici Vilnevove „Dine“, u odjeljku „Vizuelni efekti“, izlistano je tačno 241 ime. I onda se neko brinuo da li će pješčani crvi izgledati golemi i opaki koliko treba?!
Dilema hoće li Vilnevov svijet biti dovoljno impozantan da dočara grandioznost Herbertovog bila je, realno, od početka suvišna. Pravi izazov u tom segmentu nije bilo dostizanje forme, već pogađanje suštine – da ti svjetovi dišu istom atmosferom, da njihovi stanovnici nose identične emocije, da njihove tragedije izazivaju podudarne empatije. Sudeći po nekontrolisanim izlivima pohvala od većine zaljubljenika u pisanu „Dinu“, među kojima je i bivši urednik našeg magazina Branislav Predojević Čupo, Vilnev je i u tome uspio.
Ali, kakvo je iskustvo gledanja ovog filma nekome ko se tek upoznaje sa Atreidima i Harkonenima?
U prvih sat vremena, predivno. Ta monumentalnost, atmosferičnost, opasnost „Dine“ obuzima gledaoca od prvog širokog kadra. A takvih je ovdje napretek i skoro svi izgledaju kao nadrealistička remek-djela, jer su Vilnev i njegovi timovi scenografa, kostimografa i vizuelnih umjetnika svih drugih vrsta baš svakoj sitnici u sve i jednoj sceni pristupili kao da će, bude li nesavršena, nastati propast svijeta, i našeg i Herbertovog. Od lampi koje lebde u turobnim dvorcima i snopova svjetla što prosijecaju kamene tunele, pa do letećih tvrđava izgrebanih decenijama zvjezdanih bitaka i pješčanih oluja, „Dina“ je i na platnu jedan od najimpresivnijih univerzuma iz mašte.
Timoti Šalame (Timothée Chalamet), kao mladi Pol Atreid, pred našim očima potvrđuje status punokrvne zvijezde, svojevrsnog Leonarda Dikaprija (Leonardo DiCaprio) za Generaciju Z, koji će vladati bioskopima još mnogo decenija. Isto tako, Rebeka Ferguson (Rebecca Ferguson), kao njegova majka, podsjeća sve da je davno zaslužila više pažnje nego što je za sada dobija. Uz njih, Oskar Ajzak (Oscar Isaac), Džejson Momoa (Jason Momoa), Džoš Brolin (Josh Brolin), Dejv Bautista (Dave Bautista) i nekolicina drugih igra vrlo utegnute sporedne role, kojima učvršćuje snažan glumački utisak.
U drugoj polovini filma, međutim, fokus se sa demonstracije estetske sile seli na teren likova i njihovih sudbina. I tu „Dina“ nailazi na prve neravnine, koje je prate sve do kraja.
Vilnev koristi sve raspoložive trikove da neinformisanu publiku što brže uvuče u zamršene istorijske, političke, vjerske i ekonomske relacije među porodicama intergalaktičkog carstva, ali i da usput predstavi komplikovane sprave, sadržajne biografije, neobična bića… Tako o svemu tome učimo iz edukativnih videa, usputnih anegdota, glupih pitanja, kratkih prisjećanja i još nekoliko oprobanih scenarističkih metoda, a u nekim situacijama kao da nam i sam režiser poručuje „Oh, fuck it“ dok svjesno preleće preko pojedinih pojmova, bez detaljnijeg bavljenja njima.
Sve to stavlja prilično opterećenje na gledaoce, da isprate baš svaki detalj i povežu ga sa nekim koji će doći sat-dva kasnije, a prazna mjesta nadopune sopstvenim zaključcima. Činjenica jeste da se filmska publika prilično ulijenila i sasvim je poželjno natjerati je da koristi vijuge dok konzumira sadržaj, posebno kada je uloženo ovoliko truda u filtriranje podataka i njihovo doziranje u optimalnoj mjeri.
Ipak, koliko god Vilnevu te koscenaristima Džonu Spejtsu (Jon Spaihts) i Eriku Rotu (Eric Roth) uspijevalo da pogode balans između preopterećenosti informacijama i njihovog nedostatka, problem nastaje kod uspostavljanja konekcije na relaciji gledalac-lik. Izuzev Pola i njegove majke, drugi protagonisti su na ekranu suviše kratko i uzgredno da bismo se zaista zabrinuli kada se nađu u opasnosti ili marili ako se iz nje ne izbave. Tako i neki glumci, najavljivani kao ključni, poput mlade Zendeje (Zendaya), u praksi ostaju tek malo iznad nivoa statiste sa zadatkom.
Teško je to uzeti kao zamjerku samom režiseru, jer je upitno da li je išta mogao uraditi bolje. Njegova „Dina“ je već koncipirana kao polovina dvodjelnog ostvarenja, a za veću posvećenost vojvodi Letu ili Dankanu Ajdahu bilo bi neophodno da čitav projekat preraste u seriju. Znajući za „ljubav“ između Vilneva i striming servisa, bolje da tu ideju i ne pominjemo!
Nakon najveće slabosti, red je da pozitivnu recenziju završimo redovima o najvećoj snazi „Dine“. To je, uz dužno poštovanje svima ostalima, bez dileme – zvuk!
Hans Cimer (Hans Zimmer) već je ugraviran zlatnim slovima u istoriju filmske muzike, ali njegov saundtrek komponovan za „Dinu“ je remek-djelo svoje vrste. Koliko god fotografija Grega Frejzera (Greig Fraser) oduzimala dah, u pojedinim trenucima kao da se zamuti i nestane pod grmljavinom Cimerovih timpana, hukom njegovih potmulih horova i trepetom orijentalnih instrumenata. Ovakva audio podloga, obložena vrhunskim zvučnim efektima, predstavlja jedinstven trip na kakav nismo povedeni još od posljednjeg „Pobješnjelog Maksa“ („Mad Max: Fury Road“), mada ni tada ta vožnja nije bila baš ovoliko žestoka.
A čitava „Dina“ je baš to – jedinstveno filmsko putovanje. Dugo, zahtjevno i ne uvijek ugodno, ali za pamćenje. I obavezno svakome ko voli filmsku umjetnost, jer je ovo čista ilustracija pojma „film“.
Naslovna fotografija: Warner Bros. Pictures
