Jezik na kakav zapadnjačko uho nije naviklo, ispraćen titlovima, toliko mrskim na pojedinim velikim tržištima, gdje je publika navikla da sluša isključivo maternji, engleski jezik. Škola glume na koju se u drugim dijelovima planete gleda ispod oka zbog izražene teatralnosti u grimasi, pokretu, intonaciji. Jednostavan tematski koncept, viđen na desetine puta do sada.
Zašto je onda „Squid Game“ postao planetarni hit?
Čak i autoru ove serije, korejskom filmadžiji Hvanu Dongjuku (Hwan Dong-hyuk), taj scenario je djelovao nerealnim. On je svoj scenario za „Squid Game“ napisao još 2008. godine i otad u više navrata pokušavao da ga ekranizuje, svaki put neuspješno. Šta se, onda, desilo u međuvremenu da ovo survival ružno pače izraste u binge labuda? Prvo i osnovno, desio se Netflix.
Striming gigant je prije nekoliko godina započeo agresivno širenje na sve veći broj teritorija, a važan dio ove strategije bila je akvizicija lokalnih projekata koji bi privukli domaće gledaoce. Ubrzo je, međutim, plan prerastao sopstvene okvire, jer je Netflix uvidio potencijal da regionalni hitovi izrastu u globalne fenomene.
Ključni trenutak je bio decembar 2017. godine, kada su pred gledaoce u domovima širom planete stigla dva ostvarenja koja su doslovno eksplodirala – njemački „Dark“ i španska „La casa de papel“. I u kompaniji iz Los Gatosa shvatili su da su uboli svoju zlatnu žicu.
Sa jedne strane stajala je turobna, hororistična, zamršena time-traveling drama, duboko ukorijenjena u filozofiju i religiju. Sa druge je prštao dinamični, krvavi, fast food triler s površnim slojem sociologije i više rupa u scenariju nego rupa od metaka u zidovima Kraljevske kovnice novca. Šta im je bilo zajedničko?
Ovo pitanje je očigledno sebi postavio i neko u Netflix sjedištu, jer nas je odgovor na njega doveo do neočekivanog uspjeha otpisanog projekta „Squid Game“, a vjerovatno će i do nekog sljedećeg striming hita. Odgovor iz tri ključna dijela:
Glumi da si lijevo…
Kapitalizam nije više najseksi pojam na Zapadu. Nakon finansijskog kraha 2008, mnoge zapadne ekonomije su manje ili više tiho posegle za socijalističkim metodama stabilizacije privrede, jer se najednom pokazalo da potpuno slobodno tržište ne vodi baš računa o milionima zaposelnih u velikim fabrikama i dužnika bankarskim konglomeratima. Milionima glasača, dakle. Aktuelna pandemija samo je dodatno ubrzala ove trendove, kalemeći na njih i ljevičarske podteme kao što su sloboda kretanja, pravo izbora ili privatnost građana.
Holivud je mnogo duže lijevo orijentisan. Na papiru i u intervjuima, naravno. O praksi, u kojoj se snimaju visokobudžetni regrutacijski spotovi kakav je „Top Gun“ i Nokia izdvaja milione da 007 koristi njen novi „neuništvi“ smartfon, izlišno je trošiti riječi. No, teška ljevica je zamahnula početkom prošle decenije, zastala kratko da prođe poneki Tramp (Donald Trump) i sada udara snagom koju nije imala decenijama, sve sa „Bella Ciao“ kao novim-starim saundtrekom, zahvaljujući upravo „La casa de papel“.
Kritika kapitalističkog društva je Netflix-ov soft spot, nemilice eksploatisan i kroz igrane filmove, poput takođe španskog buma „The Platform“, i kroz dokumentarce kakav je „Knock Down the House“, sa blokbaster političarkom Aleksandrijom Okasio-Kortez (Alexandria Ocasio-Cortez) u glavnoj ulozi. Na rastanku sa Tokio i Profesorom, bila je neophodna i nova serija koja će zauzeti ovaj prostor, a „Squid Game“ je bio idealan kandidat.
Poput „La casa“, „Squid Game“ se ne skriva iza alegorija i u njima ne traži višu umjetnički vrijednost za sebe. Serija želi nešto da kaže i to saopštava sa direktnošću otvorenog pisma, vrlo spokojno birajući sopstvene riječi kao važniji prioritet od onih koje će ispisati filmski kritičari. Njeni glavni likovi sami vode diskusije o stanju u svom društvu, ne zahtjevajući od gledalaca više nego da se usaglase s njima. Plastično rešeno, Korejci nisu tu da nas navedu na pitanja, već ih sami postavljaju, na njih odgovaraju i ostavljaju nas da o njima mislimo šta god hoćemo.
…izgledaj kao da si desno…
Osim što poznaje svoju publiku, Netflix iznova demonstrira i poznavanje sopstvene prirode. Striming platforma je svjesna toga da je njen medij vizuelan, ali ograničen veličinom, kvalitetom i tehničkim mogućnostima prosječnog televizora. Shodno tome, svoj ulog stavlja na projekte koji umiju da ove okvire ispune do maksimuma, bez pretenzija da idu preko njih.
Tako i kadrovi „Squid Game“ ne idu mnogo u širinu. Hvan se, sada u ulozi režisera, radije igra sa dubinom (lavirinti stepenica, stakleni mostovi, viseće kugle pune novca…), na način kako je to činio i „The Platform“, ali i sa osjećajem skučenosti, kako su to radili „Dark“ ili „La casa“. Jasno omeđeni prostor odvijanja 90% radnje pruža mu mogućnost da, po potrebi, gura svoje protagoniste u krupne kadrove i talase klaustrofobije, stvarajući povezanost sa gledaocem koji to sve gleda u mraku dnevne sobe, sklupčan na kauču nakon teškog dana na poslu i tri mlaka piva kojima se pokušao oraspoložiti. Ovo je tačka po kojoj je Netflix i dalje u ozbiljnoj prednosti u odnosu na najveće konkurente HBO i Amazon, jer nije tako duboko podijeljen između bioskopskih i kućnih ekrana. Netflix ne mora nagovarati korisnike da gledaju „Dinu“ („Dune“) na polovnom samsungu i lagati ih da će im iskustvo biti isto kao u IMAX sali, već im može servirati jednu „Spremačicu“ („Maid“) i pustiti ih da pronalaze sličnosti između doma iz kojeg Margaret Kvoli (Margaret Qualley) u seriji bježi i svog doma, iz kojeg njen bijeg gledaju.
Još važniji faktor u vizuelnom domenu jeste estetski identitet serije, nešto o čemu se evidentno vodi mnogo računa pri selekciji materijala za produkciju i akviziciju. Sjećate li se žute kabanice iz „Dark“? Cunamija nostalgije koju su pokrenule „Čudnije stvari“ („Stranger Things“)? Treba li i pitati za Dalijeve maske i crvene kombinezone iz „La casa de papel“?!
Crvena je upečatljiva, zahvalna, vjerovatno najsimboličnija boja. Stoga ne čudi što smo skoro identične kombinezone ugledali i u „Squid Game“, na stražarima koji „čuvaju“ takmičare. Uparili su ih sa neprozirnim crnim maskama i bijelim hijerarhijskim oznakama pravilnih geometrijskih oblika. Suprotno njima, takmičari su u zelenkasto-plavim trenerkama i bijelim vans patikama. Kako znamo da su vans? Tako što je kompanija prijavila rast u prodaji otkad je serija stekla široku popularnost.
A ta crveno-bijelo-crna kombinacija odavno nam je poznata, posebno u relaciji sa masovnim streljanjima. Ne, ne povlačimo suštinske paralele između fikcionalne serije i nacističkih zločina, ali u grafičkom domenu ta poveznica, makar i nesvjesno, postoji. Okultizam, bio on institucionalizovan ili ne, obilno koristi sav potencijal vizuelnih elemenata poput uniformi, maski, tetovaža, amblema, gestova… da svoje članove izdvoji iz mase, time im pružajući osjećaj posebnosti, pripadnosti i nadmoćnosti, trudeći se da ujedno kod drugih inicira želju za pristupanjem jednom tako specifičnom, „odabranom“ krugu. Mnoštvo je pokreta, formacija i sekti koje su pitanju autobrendiranja pristupile sa velikom pažnjom, svjesne kompleksne ljudske prirode koja bi da istovremeno i pripada zajednici i ostane posebna.
Ta svijest postoji i kod savremenih kostimografa, koji rado posežu za istim metodama, stvarajući svoje male „filmske kultove“. Oni su, naravno, neuporedivo bezazleniji. Njihov cilj je, srećom, bitno drugačiji – da likove pamtimo makar im i lice zaboravili, da se prodaje brendirani merch i da cosplay majstori donose besplatnu promociju. Konceptualni principi i pojavni oblici, međutim, sasvim su srodni.
…a ne mrdni iz sredine.
Najbolji dokaz te benigne, čisto promotivno-profitne namjere, jeste sadržinska neutralnost Netflix hitova. Da, otpjevaće se koja „Bella Ciao“ i izbaciti poneka zabrinuta konstatacija kako je situacija u svijetu teška – i to je to. Rez na Tokio koja ispaljuje rafale na protivnike dok ih cilja pogledom iz reklame za najskuplju maskaru!
Svim serijama koje su postale Netflix hitovi zajedničko je i to da im socijalni komentar, kritika kapitalizma, poriv na bunt nisu ciljevi. To je tek artistička ambalaža industrijskog proizvoda za masovnu konzumaciju. Tako je i „Squid Game“, plastično rečeno, Paulo Koeljo (Paulo Coelho) za filmsku publiku.
Je li to loše? Naravno da nije. Netflix je vrlo pošten u pogledu svojih strategija, pa je još 2018. objavljeno da su vremena jednog „Beasts of No Name“ davno iza njih. Stigle su koprodukcije dokumentaraca sa porodicom Obama, rijaliti šou serijali, ulazak u tržište video-igara… A stigle su i skupe internacionalne produkcije, nužno višestruko isplative, takve da se mogu dopasti korisnicima iz svih dijelova planete. Samim time organičene u svom umjetničkom dometu, ali sa svim preduslovima da postanu najpopularnija zabava na TV-u, najtraženija roba u tržnim centrima, najaktuelnija tema na društvenim mrežama.
Zato je i „Squid Game“ postao planetarni hit. Sa rokom trajanja, naravno, kao i svaki proizvod, jer se u nekoj zamračenoj montaži, na nekoj tački planete, upravo završavaju kolor korekcije nekog sljedećeg kulturološkog fenomena.
Naslovna fotografija: Netflix
